Dana 30. prosinca 2025. u dvorani kazalište Dodona u Prištini prikazana je premijera predstave LUTKA, hrvatskog autora Mira Gavrana, na albanskom jeziku, u režiji Nasera Shatrollija, s Leonardom Hamitajem i Qëndresom Jashari u glavnim ulogama, u produkciji Albanskog dramskog društva u Hrvatskoj „Mërgimtari“. Predstava je realizirana od Teatra Mërgimtari iz Hrvatske i Kazališta Dodona u sklopu Dana albanskog kazališta u dijaspori, a financiralo ju je Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske. Predstava LUTKA odražava emocionalnu prazninu današnjeg čovjeka i snažna je izjava za suvremeno društvo, gdje dominiraju tehnologija i umjetne zamjene.
Kako je naglasio pisac i novinar Skender Zogaj, koji je prisustvovao predstavi, „predstava dolazi kao promišljanje o novom dobu robotske inteligencije, gdje su granice između biološkog čovjeka i umjetne kreacije sve zamagljenije. Gavran, tekstom koji snažno rezonira sa suvremenim dilemama, postavlja bitno pitanje: riskira li čovjek da ga zamijeni vlastita kreacija?“ Gluma Leonarda Hamitajta izgrađena je na stabilnoj suzdržanosti i emocionalnoj disciplini, dok Qëndresa Jashari stvara robotsku prisutnost: hladnu, preciznu i slatko kontroliranu. Predstavi su prisustvovali gradonačelnik Grada Prištine Përparim Rama, kao i veleposlanik Republike Kosovo u Ateni Fitim Gllareva, ravnateljica Kazališta Dodona Arta Muçaj, sveučilišni profesori Ekrem Kryeziu, Fadil Hysaj, glumci, stvaratelji svih područja, likovni kritičari, pisci, pjesnici, istaknuti glazbenici i brojni ljubitelji umjetnosti. Predstava će se tijekom 2026. godine prikazivati i u Hrvatskoj, Sloveniji, Albaniji i drugim zemljama regije.
Kritički osvrt kritičara Skëndera Boshtrakaja za premijernu predstavu:
“Uoči kraja godine, kada obično prevladava želja za laganim spektaklom i brzom zabavom, ova je predstava odabrala drugačiji put: tišinu, suzdržanost i suočavanje s emocionalnom prazninom suvremenog čovjeka. Bio je to izbor koji je bio i estetski i etički, a koji je kazalište stavio pred njegovu najstariju i najbitniju funkciju: kritičku refleksiju stvarnosti.
Temeljena na tekstu hrvatskog dramatičara Mire Gavrana i u režiji dramatičara i redatelja Nasera Shatrollija, “Lutka” se pojavljuje kao djelo koje komediju koristi ne za stvaranje laganog smijeha, već za lišenje situacije iluzije normalnosti. Drama ne gura prema farsi, iako dramaturški materijal to dopušta; naprotiv, pomiče fokus s događaja na situaciju, s vanjske radnje na unutarnju prazninu.
Gavranov tekst i redateljsko čitanje
Gavranov tekst izgrađen je na naizgled apsurdnoj, ali duboko poznatoj situaciji: strah od povezanosti, izbjegavanje emocionalne odgovornosti i pokušaj zamjene ljudskih odnosa umjetnim oblicima sigurnosti. Marko nije groteskna ili devijantna figura; on je običan, poznat, čak i blizak. Upravo ta normalnost čini tekst tako snažnim i uznemirujućim. Gavran ne govori o krajnostima, već o malim, tihim lapsusima koje je moderno društvo normaliziralo.
U ovom trenutku, Shatrollovo čitanje dobiva odlučujuću težinu za značenje predstave. On ne izvlači tekst iz izvornog konteksta, već mu daje jasnu autorsku boju, stvarajući stalnu napetost između unutarnjeg smijeha i tuge koja nastaje suočavanjem s osobnim istinama. Strip ne služi kao cilj sam sebi niti kao lagana zabava, već funkcionira kao maska tjeskobe, kao način preživljavanja emocionalne praznine koju predstava stavlja u središte.
U ovom pristupu, kazalište ne nudi samo trenutak olakšanja kroz identifikaciju s likom, već postaje tragikomično ogledalo, gdje je publika pozvana da jasnije vidi sebe i okolnu stvarnost. To je kazalište koje ne pruža gotova rješenja, već postavlja pitanja i pomaže u simboličkom demontiranju poroka modernosti, emocionalnog izbjegavanja, straha od povezanosti i udobnosti… iluzija, izvlačenjem tih ponašanja iz njihove lažne normalnosti i suočavanjem s njima kritičkim okom gledatelja.
Režija, scenski predmeti i ritam tišine
Rediteljski pristup je zahtjevan, suzdržan, minimalan i dosljedan. Tišina, pauze i spor ritam pretvaraju pozornicu u mentalni prostor za publiku, više nego u realističnom okruženju. Svaka pauza pred ogledalom ima težinu; svaki privid praznine govori.
U tom kontekstu, korištenje mikrofona poprima jasnu dramaturšku funkciju. Stvara mješavinu između razgovora s partnerom i razgovora s publikom, između intimnog dijaloga i javnog izjavljivanja. Pojačani glas pomiče komunikaciju iz izravnog odnosa u ekspoziciju, sugerirajući da partner često više nije stvarni sugovornik, već unutarnje rasuđivanje, zamišljeni slušatelj.
Slično tome, komunikacija putem telefona predstavljena je bez inzistiranja, ali s jakom semantičkom jasnoćom. Telefon simbolizira lakoću modernog kontakta, ali i njegovu udaljenost: povezanost bez dodira, blizina bez prisutnosti, dijalog bez kontakta. Ne smanjuje udaljenost, već je potvrđuje, postajući jasan znak praznine koju predstava problematizira.
Scenografija kao semantička struktura
Minimalistička scenografija, s jasnim mizanscenskim protagonizmom, sada prepoznatljivim elementom Shatrollovog redateljskog jezika, izuzetno je funkcionalna, praktična i simbolična. Bez vizualnih ekscesa i bez nepotrebne dekorativnosti, scenski prostor stvara ljudsku prazninu, ispunjenu “igračkama”, i upravo ta praznina postaje nositelj značenja. Svaki predmet na sceni, lutke postavljene na stupove i ogledala u središtu, imaju dvostruku ulogu: praktičnu i metaforičku. Prostor ne dominira glumcem, već ga podržava, postajući produžetak unutarnjeg psihološkog stanja lika.
Gluma
Izvedba Leonarda Hamitajta u ulozi Marka izgrađena je na stabilnoj suzdržanosti i emocionalnoj disciplini, s jasnom kontrolom scenskog impulsa. Iako majstorski odigrana struktura interpretacije ostaje suzdržana, glumac u nekim trenucima ima kontrolirane demonstrativne ispade, precizno postavljene u dramaturški luk. Ti vrhunci ne funkcioniraju kao izravna emocionalna oslobađanja, već kao točke napetosti koje služe progresivnoj manifestaciji lika i artikulaciji unutarnjeg sukoba.
Na S druge strane, Qëndresa Jashari stvara gotovo robotsku scensku prisutnost: hladnu, preciznu i slatko kontroliranu. Granica između lutke-objekta i partnera-subjekta ostaje namjerno nejasna.
